Pismo iz Sarajeva: Hrvatski bibliotečki mikrokozmos – oblikom kap, sadržajem more

Ovo pismo zasigurno ne bi ni nastalo da nije snažnih i pamtljivih dojmova koje sam ponio s dvodnevnog skupa Znanje koje gradi mostove – jedan prilog toleranciji i međusobnom razumijevanju, održanog sredinom oktobra u Vukovaru, u organizaciji Hrvatske udruge školskih knjižničara.

Odmah da kažem da, izuzev po bračnom statusu (oženjen sam bibliotekarkom), s knjižničarstvom nemam nikakve veze. Ili pak da, prirodom stvari, itekako imam, ali ni sam, iz poznatog muškog prkosa, neću to da priznam. Ipak, kada su me učesnice vukovarskog skupa upitale šta sam po zanimanju, nisam rekao ni novinar, ni publicist, niti pisac, nego suprug, na šta su se moje sagovornice, učinilo mi se, odsrca nasmijale.

U svakom slučaju, obradovalo me je što ću, nakon davnih posjeta ovoj regiji – Osijeku, Đakovu, Čepinu, Dalju, Aljmašu i Erdutu, sada posjetiti i njegov najistočniji dio, Vukovar i Ilok. Da sam kojim slučajem u Vukovaru bio kada i u prethodno nabrojanim mjestima, dakle prije posljednjeg ovdašnjeg rata, Vukovar svakako ne bih prepoznao kao što sam to učinio sada – kao pobratima moga rodnog Sarajeva, što se zbog stradanja ova dva grada i njihovog stanovništva Sarajliji odmah ukazuje kao njegova prva pomisao.

Drugo što me je obradovalo jeste ta labava nobelovačka vukovarsko-sarajevska veza. Naime, u Sarajevu je dugo živio nobelovac Ivo Andrić, a u Sarajevu je rođen i nobelovac Vladimir Prelog. O obojici sam više puta pisao, a u rodnoj kući Vladimira Preloga, sticajem okolnosti, bivao sam više puta, međutim, ova kuća Preloga nažalost ne obilježava ničim, osim jednom skromnom informativnom pločom na ulazu. A ja sam, evo, upravo sada, konačno dobio priliku da vidim rodni grad i trećeg nobelovca bivše nam zajedničke države, Lavoslava Ružičku. I ne samo rodni grad, nego i Ružičkinu rodnu kuću, u kojoj se, na moju silnu radost, održavao ovogodišnji susret hrvatskih knjižničara.

Teško je opredijeliti se šta je u meni izazivalo veću radost i oduševljenje, mjesto održavanja skupa ili pak sjajno organiziran program, u kojem su gosti (muzičari, pjevači, plesači, pisci i članovi dječje dramske sekcije) imali sjajne i prilici prilagođene nastupe, a učesnici skupa, knjižničari i njihovi gosti iz struke, istinski zadivili slušaoce dometima koje posljednjih godina ostvaruju hrvatski školski knjižničari te hrvatsko knjižničarstvo uopće, čineći da i vanjština i sadržaj hrvatskog bibliotekarstva namah budu prepoznati kao sastavnica najboljih tradicija svjetskog bibliotečkog korpusa.

Jedan je bosanski sufijski pjesnik, prije više od tri stoljeća, zapisao: Oblikom sam kap, sadržajem more. Tako sam nekako kroz ovaj skup doživio i hrvatski bibliotečki mikrokozmos, kao po obliku bistru i savršeno čistu kapljicu, a po sadržaju kao sastavni dio beskrajnog svjetskog bibliotečkog mora.

S druge strane, posjeta Iloku je također u meni izazvala osjećaj čudne, ali lako objašnjive bliskosti, kako sa gradom, tako i sa ljudima. Naime, bio sam gotovo šokiran kada sam u ovome starom pograničnom gradu sa burnom prošlošću, kakvu ima svaki pogranični grad, među ostalim spomenicima kojima se njegovi stanovnici ponose, vidio jedno turbe (mauzolej) i jadan pravi pravcati mali hamam iliti „tursku kupelj“. Ove se dvije građevine nalaze na kojih desetak metara udaljenosti jedna od druge, a obje su smještene unutar starih gradskih zidina, koje su podigli Rimljani, a doziđivali ih što domaći što drugi došljaci, od Ugara i Turaka do Austrijanaca i mnogih drugih. Ono što izaziva posebno divljenje prema domaćinima jeste to što su sačuvali ove dvije građevine, makar ih izgradili i okupatori, za razliku od Bosne i Srbije (naročito ove druge) u kojima su ovakvi i slični spomenici u pojedinim krajevima, što odavno, što friško – sravnjeni sa zemljom.

U pamćenju će mi svakako ostati posjeta mjesnoj osnovnoj školi, smještenoj usred drevnih gradskih bedema,  i  prebogat program što su ga  djeca te škole priredila i sa oduševljenjem izvela za hrvatske knjižničare.

Iz boravka u Iloku svakako treba izdvojiti posjetu franjevačkoj crkvi i samostanu sv. Ivana Kapistrana, ugrađenim u same gradske zidine, sa možda najljepšim iločkim pogledom na Dunav i srbijanski dio Srijema. A posjeta samostanskoj knjižnici bio je događaj koji će svako sigurno zauvijek zapamtiti. Biblioteka je smještena u staroj okrugloj kuli, jednoj od nekoliko kula drevnih gradskih bedema, i toliko je dojmljiva, kako po svome izgledu, tako i po sadržaju, da je svaki knjižničar zasigurno dobio želju da u njoj proboravi više nego što je protokol predvidio, pa i dulje od toga. Susret sa ovdašnjim franjevcima bio je za nas iz Bosne posebno prijatan događaj, već samim tim što svi Bosanci odreda franjevce doživljavaju kao nešto sasvim svoje i nešto bez čega bi Bosna i Hercegovina bila nezamisliva.

Iz Hrvatske, da kažem na kraju, kao i uvijek nosim samo najljepše utiske, što je svakako potrebno i glasno reći, već samim tim što lično čeznem da iz ove, još uvijek potpuno nesređene i nesnađene Bosne i Hercegovine, iste takve utiske ponesu gosti ove zemlje, što nije uvijek i sa svima slučaj.

 Majo Dizdar 

U Sarajevu 23. 10. 2013.