Školske knjižničarke i književnica Jasna Horvat

Ljubav prema knjizi i hrvatskoj baštini

Prvi radni dan III. samostalnoga stručnog skupa Hrvatske udruge školskih knjižničara u Vukovaru bližio se kraju. Nakon dnevnih predavanja, iskustava dobre prakse, prigodne izložbe i okrugloga stola slijedilo je još jedno iznenađenje. U večernjem terminu školske knjižničarke iz svih dijelova Hrvatske okupile su se u kavani Hotela Lav. Atmosfera je bila opuštena i ugodna. Književni susreti posebno nas raduju: to je vrijeme posvećeno knjizi, čitanju, zanosu, stvaralaštvu…

Voditeljica Anita Tufekčić predstavila je Jasnu Horvat, književnicu i sveučilišnu profesoricu te njene goste: dr. sc. Nives Tomašević, prof. dr. sc. Dubravku Oraić Tolić i Ivanu Buljubašić. Krenuo je spontani razgovor. Jasna Horvat počela je pisati za djecu krajem  devedesetih, i to u vrijeme suradnje s osječkim Dječjim kazalištem Branko Mihaljević.  U romanima za djecu Izgubljena vila, Alemperkina kazivanja i Krijesnici autorica je naklonjena svijetu hrvatske mitologije. Stvaralaštvo Jasne Horvat zanimljivo povezuje dvije njezine ljubavi: kvantitativnu ekonomiju i književnost. Naizgled spoj nespojivoga, ali nije tako. Autorica je objasnila: “ Pokušavam spojiti brojeve, konkretnost i  statistiku  sa slobodom, mitologijom i  umjetnošću. Negdje između tih dvaju svjetova odvija se moj stvarni život.“  Djelomično ga je opisala  u djelu „Pismo u pismu“.  Riječ je o zanimljivom suautorskom epistolarnom romanu u kojem Irena Vrkljan i Jasna Horvat razmjenjuju pisma i čitateljima nude isječke iz svoje svakodnevnice: osjećaje, citate, dojmove, životne situacije, lirska razmišljanja…

Ivana Buljubašić, studentica hrvatskoga jezika i književnosti, govorila nam je o romanima Jasne Horvat kao o (post)oulipovskom narativu.

Za svoj roman Az Jasna Horvat dobila je prestižnu nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a time privukla pozornost književnih kritičara i teoretičara na svoj rad. Roman je posvećen glagoljičkom pismu prema kojem  književnica osjeća izrazitu naklonost i  poštovanje.

Govorila nam je o svojoj ljubavi prema hrvatskoj kulturi, jeziku, baštini. Odjednom, shvatismo da tu ljubav dijelimo. Jasna je njeguje u svojim romanima, a mi su svojim školskim knjižnicama. „Svoj zavičaj, jezik, svoju baštinu moramo čuvati, njegovati, proučavati i poznavati.  A ono što poznajemo, to i volimo. Onome što volimo, uvijek se i vraćamo“,  istaknula je književnica.

Dr. sc. Nives Tomašević i prof. dr. sc. Dubravka Oraić-Tolić nadahnuto su pričale o suradnji s Jasnom Horvat tijekom pisanja i objavljivanja njezinih djela, o tome kako su je odmah prepoznale kao književnu originalnost. U razgovoru je dotaknuto i pitanje nakladništva danas, koje postoji  na rubu kulturne i potrošačke hrvatske stvarnosti.

Romani Auron, Vilikon i Bizarij  pomalo fantastično povezuju svijet jezika, brojeva i kulturnih priča, na način koji je svojstven samo Jasni Horvat. Njeno  stvaralaštvo priznato je i u rodnome gradu.  Godine 2011. dobila je Pečat Grada Osijeka za osobita ostvarenja u području književnosti.

Pri kraju druženja književnica nam je pročitala ulomak iz svoga romana Vilikon…Na trenutak smo zavirili u svijet dviju kulturnih priča čiji su pripovjedači Marko Polo i Kublaj-kan.

Kroz priču i književna djela Jasne Horvat ponovno smo postali svjesni snage književne, povijesne i kulturne baštine, drevne mudrosti i znanja…

I na kraju: pljesak, cvijeće, zahvala na darovanome susretu.

Odlazeći sa susreta, prisjetih se  rečenica: „Zadane su nam ulice, mjesta i padovi. Usponi katkada ovise o našoj izdržljivosti… kada se zaustavi vrijeme, trenutak odaje ono kakvi jesmo i kakvi ćemo biti.“ (Jasna Horvat, Bizarij)

Snaga i ljepota metafore. Sve je tu:  književnost i stvarnost, ovaj grad, njegova i naša prošlost, sadašnjost i budućnost. 

Jadranka Jurić

22.10.2013.