Ti si meni po serdini srca

Srcem u Srcu Međimurja

U Čakovcu i Međimurju je 23. i 24. listopada 2026. godine održan 16. samostalni stručni skup Hrvatske udruge školskih knjižničara Ti si meni po serdini srca, posvećen kulturnoj baštini kao živoj vrijednosti koja povezuje prošlost i sadašnjost, pojedinca i zajednicu, naslijeđeno i ono što tek stvaramo.

Međimurje, kraj bogate povijesti, osebujne kulturne tradicije i snažnoga regionalnog identiteta, pružilo je iznimno poticajan okvir za promišljanje o očuvanju i prenošenju baštine. Tijekom dvaju dana stručna izlaganja, primjeri dobre prakse, susreti s nositeljima baštine i neposredno upoznavanje kulturnih i prirodnih posebnosti Međimurja povezali su se u sadržajnu i doživljajnu cjelinu.

Ugodan, prirodnim svjetlom ispunjen prostor kongresnih dvorana Zeleni Pozoj i Crni Pozoj Hotela Castellum bio je pozornica plenarnim izlaganjima stručnog dijela skupa. Posebnu toplinu i prepoznatljivost prostoru dala su razigrana crvena srca, nastala u dječjoj likovnoj radionici i pretočena u vizualni identitet ovogodišnjega skupa.

Svečano otvorenje – pjesmom u srce Međimurja

Svečano otvorenje započelo je izvedbom hrvatske himne, koju je izvela Mura Krička iz Srednje glazbene škole u Varaždinu. Uslijedila je međimurska popevka Da je meni oči sokolove, iz koje je preuzet naslov ovogodišnjega skupa.

Riječi dobrodošlice sudionicima uputila je Romina Fic, predsjednica Podružnice Hrvatske udruge školskih knjižničara Međimurske županije, a skup je otvorila Vanja Jurilj, predsjednica Hrvatske udruge školskih knjižničara.

Glazbeni dio svečanosti obogatio je Aleksandar Kovačić iz Graditeljske škole Čakovec izvedbom spleta međimurskih pjesama na violini.

U tom susretu tradicije i dječjega stvaralaštva središnja se tema skupa opojavila zvukom i slikom, a tijekom dvaju dana razvijala se, varirala i obogaćivala novim glasovima, iskustvima i značenjima.

Baština kao živa vrijednost – od identiteta Udruge do zajedničkog nasljeđa

Stručni dio skupa otvorila je Vanja Jurilj, predsjednica Hrvatske udruge školskih knjižničara, izlaganjem Ti si meni po serdini srca – baština kao živa vrijednost u djelatnosti Hrvatske udruge školskih knjižničara.

Odabirom ovoga izlaganja za početak stručnog programa željeli smo pokazati kako baština nije samo predmet našega stručnog interesa, nego i sastavni dio identiteta i djelovanja Hrvatske udruge školskih knjižničara. Istodobno, željeli smo potaknuti razmišljanje o tome kako svojim radom i sami stvaramo tradiciju i vrijednosti koje ćemo ostaviti budućim naraštajima.

Polazeći od misli Da bi netko mogao čuvati identitet, mora ga najprije imati, predavačica je podsjetila na nastanak vizualnog identiteta Udruge, oblikovanog u suradnji s istaknutim hrvatskim dizajnerom Borisom Ljubičićem. Prepoznatljiva crvena kockica, nadahnuta hrvatskom tradicijom i simbolikom, postala je dio znaka kojim se Udruga predstavlja i izvan nacionalnih i jezičnih granica.

Posebno mjesto u izlaganju zauzeli su samostalni stručni skupovi Hrvatske udruge školskih knjižničara, koji se od 2011. godine održavaju u različitim hrvatskim gradovima. Njihovi sudionici ne upoznaju samo stručne teme nego i povijest, kulturnu i prirodnu baštinu krajeva domaćina. Od antičke Salone, iločkih samostanskih knjižnica i riječke Vile Ružić do Kuće Brlić u Slavonskom Brodu, Hrvatska je tako postala velika učionica kulturne baštine. Istodobno, redovitim održavanjem skupova i njegovanjem zajedničkih iskustava Udruga stvara vlastitu stručnu tradiciju.

Sličan se proces može prepoznati i u Knjižnoj booki, koja je od prvoga okupljanja 2015. godine prerasla u prepoznatljivu godišnju svečanost knjige i čitanja. U njezinu su središtu učenici, njihovi likovni i literarni radovi, scenski nastupi i susreti s književnicima. Povezujući hrvatsku književnu baštinu s novim dječjim stvaralaštvom, Knjižna booka pokazuje kako se naslijeđene vrijednosti mogu iznova tumačiti i obogaćivati, a nekadašnja nova inicijativa postupno postati tradicija.

Predstavljeni su i međunarodni iskoraci Hrvatske udruge školskih knjižničara, osobito organizacija Svjetskog kongresa školskih knjižničara u Dubrovniku 2019. godine. Hrvatska kulturna baština bila je utkana u vizualni identitet, pojedine elemente programa i prateće sadržaje, dodatno obogaćujući već sadržajno i organizacijski cjelovit stručni skup. Kulturni programi postali su dojmljiva scenografija za stručne i ljudske susrete, otkrivajući bogatstvo baštine i tradicije zemlje u kojoj se cijeli program odigrava.

Izlaganje je završilo simboličnim susretom prošlosti i sadašnjosti toga dana u Čakovcu, susretom povijesnog rukopisa, potresnog oproštajnog pisma Petra Zrinskog supruzi Katarini, i razigranog dječjeg srca, jednoga od likovnih radova koji su oblikovali vizualni identitet ovogodišnjega skupa. Njihovo povezivanje saželo je središnju misao izlaganja: baština nije samo ono što smo naslijedili, nego i ono što svojim stvaralaštvom nastavljamo. Baština živi dok je živa u nama… i dok je imamo kome predati.

Između povijesti i pamćenja – otkrivanje srednjovjekovnog Međimurja

Dr. sc. Zoran Turk, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu, u izlaganju Između povijesti i pamćenja – srednjovjekovna baština Međimurja predstavio je rezultate istraživanja jednoga od dosad nedovoljno istraženih razdoblja međimurske povijesti – kasnoga srednjeg vijeka, od prvih pisanih izvora početkom 13. stoljeća do dolaska Zrinskih 1546. godine.

Dok u povijesnom pamćenju Međimurja posebno mjesto zauzima razdoblje Zrinskih, predavač je pozornost usmjerio na stoljeća koja su mu prethodila i tijekom kojih su se oblikovale administrativne, gospodarske, društvene i crkvene strukture regije. Na temelju sačuvanih povijesnih izvora prikazao je razvoj međimurskog vlastelinstva, ulogu velikaških obitelji, osobito Lackovića, Celjskih i Ernušta, te važnost Čakovca i Štrigove kao upravnih i obrambenih središta. Posebno je istaknuo Nedelišće kao središnje trgovište vlastelinstva te značenje pavlinskog samostana kraj Čakovca i kapele sv. Jeronima u Štrigovi.

Zanimljiv dio izlaganja bio je posvećen preispitivanju uvriježenih povijesnih tvrdnji i lokalnih predaja. Predavač je upozorio na potrebu razlikovanja onoga što potvrđuju povijesni izvori od pretpostavki i tumačenja koja su se dugotrajnim ponavljanjem ustalila kao povijesne činjenice. Među ostalim, pokazao je da Međimurje nije tijekom cijeloga srednjeg vijeka pripadalo Zaladskoj županiji, nego je u dijelu 15. stoljeća bilo uključeno u Varaždinsku županiju i Kraljevinu Slavoniju, te upozorio na neutemeljenost pojedinih tvrdnji o prisutnosti viteških redova na međimurskom prostoru.

Izlaganje je pokazalo kako se povijesni identitet Međimurja oblikovao mnogo prije dolaska Zrinskih, u složenom prepletanju političkih odnosa, gospodarstva, društvenoga života i crkvenih institucija. Istodobno je podsjetilo na važnost kritičkog odnosa prema povijesnoj baštini i na uvijek važno pitanje: koliko doista poznajemo ono što smo naslijedili?

Međimurske usmene pripovijetke – između zapisa i živoga pripovijedanja

Lea Šprajc, doktorandica Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odsjeka u Čakovcu, u izlaganju Međimurske usmenoknjiževne pripovijetke – od postojećih zapisa do suvremenoga stanja na terenu predstavila je svoje doktorsko istraživanje posvećeno kajkavskoj usmenoj pripovjednoj tradiciji Međimurja.

Polazeći od najstarijih objavljenih zapisa, osobito zbirki Matije Kračmanova Valjavca iz 19. stoljeća, preko istraživanja Ivana Zvonara i građe koju su prikupili Marija Novak, Ljiljana Marks i Ivan Lozica, predavačica je prikazala bogatstvo međimurske pripovjedne baštine i različite načine njezina dokumentiranja. Posebnu pozornost posvetila je arhivskoj građi, među ostalim zvučnim i videosnimkama pripovjedača iz Donje Dubrave i Kotoribe te rukopisnoj ostavštini Marije Žganec, koja sadrži i dosad uglavnom neobjavljene usmene pripovijetke.

Važan dio izlaganja odnosio se na suvremena terenska istraživanja i susrete s kazivačima koji još čuvaju obiteljske i lokalne pripovjedne tradicije. Usporedbom različitih kazivanja iste priče pokazala je kako usmena pripovijetka nije nepromjenjiv tekst: njezin oblik, pojedinosti i način pripovijedanja ovise o pripovjedaču, okolnostima i trenutku u kojem se priča kazuje.

Na odabranim primjerima suvremenog predstavljanja usmene baštine – od međimurske bajke Stekljena gora i festivala LegenDra do međunarodnog projekta HER[AI]TAGE, koji u očuvanju i predstavljanju usmenih predaja koristi umjetnu inteligenciju – otvorila je i pitanje odnosa između znanstvenog istraživanja, kulturne promocije i novih tehnologija. Pritom je posebno važna razlika između izvornoga kazivanja i njegovih naknadnih interpretacija, prilagodbi i digitalnih prikaza.

Izlaganje nas je podsjetilo da usmena baština ne živi samo u knjigama i arhivima, nego prije svega u ljudima, njihovim glasovima, sjećanjima i susretima. Zapisivanjem priču možemo sačuvati, ali za razumijevanje njezina punog značenja moramo poznavati i čovjeka koji je pripovijeda te svijet u kojem je nastala.

Oživljena baština – učenički hommage Katarini Zrinski

Romina Fic, stručna suradnica knjižničarka mentorica Graditeljske škole Čakovec, predstavila je primjer dobre prakse Oživljena baština: učenički hommage Katarini Zrinski, projekt kojim je obilježena 400. obljetnica rođenja Ane Katarine Zrinski, hrvatske plemkinje, književnice i političarke.

Projekt je povezao istraživanje povijesne i književne baštine s različitim oblicima učeničkog umjetničkog izražavanja. U suradnji nastavnika, učenika i kulturnih ustanova lokalne zajednice nastao je bogat program koji je obuhvatio edukativne i stvaralačke radionice, prigodni recital, izložbu likovnih radova te niz multimedijskih sadržaja.

Učenici su lik i nasljeđe Katarine Zrinski interpretirali kroz umjetničku keramiku, grafiku, mrežne sadržaje i audiovizualno stvaralaštvo. Među predstavljenim radovima posebno se ističu radijska emisija Moje drago serce, dokumentarni film Ona koja nije saznala, istoimeni igrani film Moje drago serce te animirani film Svijeća vjernosti. Izrađene su i virtualna izložba te digitalna riznica znanja, a učenički radovi predstavljeni su javnosti na izložbi u Knjižnici „Nikola Zrinski” Čakovec.

Ovaj primjer dobre prakse pokazao je kako školska knjižnica, u suradnji s nastavnicima i ustanovama u lokalnoj zajednici, može povezati istraživanje, učenje i kreativno izražavanje. Učenici pritom nisu bili samo primatelji znanja o prošlosti nego i aktivni stvaratelji njezinih suvremenih interpretacija.

Četiri stoljeća nakon rođenja Katarine Zrinski, njezina je životna priča ponovno progovorila – ovaj put glasovima i stvaralaštvom mladih.

Riznice Međimurja: od živih nositelja baštine do knjige i muzeja

Janja Kovač, muzejska savjetnica i voditeljica Etnografskog odjela Muzeja Međimurja Čakovec, u izlaganju Riznice Međimurja – od živih nositelja baštine do knjige i muzeja predstavila je izazove istraživanja, dokumentiranja i predstavljanja nematerijalne kulturne baštine, polazeći od vlastitoga iskustva rada na stalnom postavu Muzeja nematerijalne baštine Riznica Međimurja i knjizi Nematerijalna baština Međimurja.

Za razliku od materijalne baštine, koju muzeji tradicionalno prikupljaju, čuvaju i izlažu, nematerijalna baština živi u ljudima, njihovim znanjima, vještinama, običajima, govorima i sjećanjima. Njezino istraživanje zahtijeva drukčije pristupe dokumentiranju i predstavljanju, a osobito neposredan rad s kazivačima i nositeljima tradicijskih vještina. Janja Kovač govorila je o važnosti terenskih istraživanja, uspostavljanja povjerenja i etičnog odnosa prema ljudima čija znanja i iskustva postaju dijelom muzejske građe. Upozorila je i na prednosti i izazove takve suradnje, koja se ne završava prikupljanjem podataka, nego se nastavlja kroz zajedničko predstavljanje i očuvanje baštine.

Iz višegodišnjeg istraživanja i suradnje s nositeljima nematerijalne baštine nastao je muzejski postav Minijature, otvoren 2021. godine u sklopu Riznice Međimurja, a potom i knjiga Nematerijalna baština Međimurja, objavljena 2022. godine. Namijenjena široj čitateljskoj publici, knjiga na pristupačan način predstavlja bogatstvo međimurske nematerijalne baštine, povezujući istraživačke spoznaje, fotografije i svjedočanstva njezinih živih nositelja. Vrijednost takva pristupa prepoznala je i muzejska struka: Riznica Međimurja nagrađena je godišnjom nagradom Hrvatskoga muzejskog društva za stalni postav, a Janja Kovač nagradom istoga društva za istraživački rad koji je rezultirao knjigom.

Posebno zanimljiv dio izlaganja bio je posvećen mogućnostima korištenja ovakvih publikacija u školama i uključivanju nositelja nematerijalne baštine u odgojno-obrazovni rad. Prvo izdanje knjige rasprodano je, a novo izdanje priprema se za prosinac 2026. godine. Susreti učenika s ljudima koji njeguju tradicijske vještine i prenose naslijeđena znanja otvaraju mogućnost učenja koje nadilazi pisane izvore i povezuje školu sa zajednicom u kojoj djeluje.

Izlaganje je podsjetilo na važnu razliku između čuvanja tragova baštine i očuvanja njezina života: znanja i vještine možemo dokumentirati, opisati i predstaviti, ali njihovu budućnost osiguravaju ljudi koji ih nastavljaju njegovati i prenositi.

Riznica Međimurja – baština kao neposredno iskustvo

Nakon nadahnutog izlaganja Janje Kovač slijedio je obilazak upravo onoga muzeja o čijem je nastajanju govorila. Sastavni dio stručnog programa bio je i organizirani posjet Muzeju Međimurja Čakovec, odnosno njegovu suvremenom Muzeju nematerijalne baštine Riznica Međimurja, smještenom u obnovljenoj fortifikaciji Staroga grada Zrinskih.

Suvremeno oblikovan stalni postav povezuje bogatu povijest Međimurja s njegovom živom kulturnom baštinom. U cjelini Minijature predstavljeni su tradicijski obrti, običaji, govori, međimurska popevka, vjerovanja i usmene predaje, uključujući legendu o zmaju Pozoju. Cjelina Stoljeća utvrde približava povijest čakovečkoga Starog grada, njegov obrambeni sustav, život nekadašnjih stanovnika i sudbine ljudi zatočenih u njegovim tamnicama.

Posebnu dojmljivost postavu daju suvremena muzeografska rješenja: hologrami, trodimenzionalne projekcije, multimedijski i interaktivni sadržaji, zvučni i svjetlosni efekti te hiperrealistični prikazi povijesnih osoba. Među najdojmljivijim prostorima obilaska bile su nekadašnje zatvorske ćelije. Posebno se izdvajala ćelija osmanskoga velikodostojnika, s njegovim likom u prirodnoj veličini, u raskošnoj odjeći velikaša toga vremena, s turbanom na glavi i molitvenim ćilimom ispred sebe. Taj je šareni predmet svjedočio o posebnim uvjetima njegova zatočeništva i poštovanju njegove vjerske tradicije.

Drukčiju, mnogo mračniju stranu prošlosti otkrivala je ćelija posvećena ženama, ali i muškarcima optuženima za vještičarenje. Zanimljivo je kako upravo te dvije ćelije, jedna pokraj druge, govore o dva posve različita odnosa prema ljudskoj različitosti: poštovanju tuđe vjere i progonu zbog pripisanih nadnaravnih moći.

Prošlost skriva mnoge tajne i mnoga znanja, a u Riznici Međimurja ona su vrlo živo predstavljena – kao prošlost koja je još tu!

Svečana večer – priče koje ostaju

U srcu Staroga grada, gdje svaka cigla nosi priču staru stoljećima, uz svečani doček Zrinske garde održana je dodjela Nagrade Višnja Šeta. Nagrada je to kojom Hrvatska udruga školskih knjižničara odaje priznanje školskim knjižničarima za izniman doprinos knjižničarskoj profesiji.

Nagradu Višnja Šeta za životno djelo primila je Jadranka Jurić, stručna suradnica školska knjižničarka Gimnazije Tituša Brezovačkog u Zagrebu, za dugogodišnji predani rad i doprinos razvoju školskoga knjižničarstva. Godišnja Nagrada Višnja Šeta dodijeljena je Bojanu Laziću, školskom knjižničaru Osnovne škole Negoslavci i Osnovne škole Bršadin.

Kao što svaka cigla atrija kojim smo bili okruženi čuva priču staru stoljećima, tako se i iza jednostavnih riječi o dobitnicima nagrada kriju mnoge priče – sati, dani, godine i desetljeća predanoga rada, nesebičnog davanja i ustrajavanja, čak i onda kada je teško i kada mnogi odustanu. Mi, kao profesionalna zajednica, želimo sačuvati te priče, prepoznati njihovu vrijednost i ljepotu te ih slaviti i ovakvim večerima.

Posebno iznenađenje za dobitnike nagrada i sve goste bila je Julijana Kočila, vrsna čuvarica međimurske glazbene tradicije, koja je izvela izbor međimurskih narodnih pjesama. U stankama između izvedbi upoznala nas je s nadahnućem i značenjem pojedinih pjesama, približavajući nam i priče iz kojih su nastale. I ovdje se, kroz upoznavanje rada nagrađenih školskih knjižničara te pripovijedanje i pjevanje Julijane Kočile, pokazalo koliko je vrijednost tradicije neodvojiva od čovjeka i neposrednog iskustva.

Stručni izlet – dodatak koji se prometnuo u nezaboravno iskustvo

Organizatori su se pobrinuli za sadržajan i ambiciozan program drugoga dana skupa. Ipak, toga su jutra gotovo panično provjeravali vremenske prognoze kako bi utvrdili hoće li drugi Organizatori sve pokvariti kišom ili će pripomoći suncem.

U autobus prema Pribislavcu ukrcali smo se pod tmurnim nebom, uz pokoju kap kiše, ali se pred ulazom u Osnovnu školu Vladimira Nazora nad nama već bilo pojavilo nebo… I to nije bilo jedino čudo!

Čuda dočeka u toj školi i knjižnici samo su se nizala. Bili smo potpuno nepripremljeni za gotički plakat na ulazu, darove u stiliziranim poštanskim sandučićima, naravno u istom stilu kao i plakat na ulazu, svečani doček nasmijanog ravnatelja Brune Matoteka, školske knjižničarke Ivane Kramar, kolega iz škole, kuhara… Svi nasmijani, vedri, toplih očiju i riječi, kao da nije subota i kao da ih nismo izmamili iz njihovih kuća i životā. zbog ovoga susreta.

O knjižnici, o radnom stolu pod krošnjom iz Alise u Zemlji čudesa, o crnom Pozoju u kutu i njegovu gnijezdu od svježeg bršljana, o lijepim novim knjigama, o bezbroj malih mjesta za uživanje u ljepoti, mislima o čitanju i nadahnuću za stvaranje… svakako trebaju više govoriti slike nego riječi.

Ali najdublji trag ipak ostavlja mašta koja je sve to osmislila i volja koja je sve to ostvarila.

Nismo htjeli otići, ali plan puta vodio nas je dalje.

Čekali su nas plutajući mlinovi na Muri i osebujni vodič koji nas je, u pravoj sokratovskoj maniri, najprije uvjerio da o mlinovima zapravo ne znamo baš mnogo, a zatim nas, po svim pravilima didaktike, upoznao s time „kako stoje stvari“.

Saznali smo da su mlinovi građeni kao plutajuće konstrukcije kako bi se prilagodili čestim bujicama i poplavama, da su mlinari za svoj rad uzimali dio samljevenog brašna te da su svoj procvat doživjeli tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća. Njihovo postupno nestajanje povezano je s industrijalizacijom, a konačan kraj uzrokovalo je otvaranje Čakovečkih mlinova. Mlin koji smo posjetili je jedini koji je sačuvan. 

Zato Mađerkin breg ponosno stoji. Sa svojih 347 metara nadmorske visine ne haje za industrijske revolucije, poplave, ratove… Okrznula ga je samo Ljubav i donijela mu sadašnje ime.

Nekada se zvao Robadjski breg, po naselju Robadje u kojem se nalazi. Novo ime i dašak peštanskog glamura donijela mu je mađarska balerina Emilija Krauthaker, poznata kao Mađerka, koja se 1940. godine doselila ovamo kako bi bila sa svojim suprugom.

Mi smo, osim lijepih pogleda na pet zemalja u okruženju, dobili i nove frizure – vjetar je na toj visini stalni gost.

Bili smo spremni za zavjetrinu i posljednju stanicu toga dana: obiteljsko imanje Terbotz.

U sigurnosti i toplini staroga podruma slušali smo priču o povijesti jedne obitelji – obitelji koja je nekada bila vlasnik toga imanja, a onda i o obitelji koja je imanje obnovila korak po korak, ciglu po ciglu. U podrumu je danas kušaonica vina – nakon svega što smo od mladog vinara toga dana saznali, bilo bi točnije reći: kušaonica plodova zemlje, sunca, rada i znanja koje je uloženo da bi sauvignon imao potrebnu svježinu i zlatni muškat poznatu opojnu aromu.  U toj priči, kušanju i razgovorima koji su ispunjavali prostor povezale su se niti stručnoga skupa: baština živi u ljudima i opstaje njihovim neposrednim iskustvom.

Za kraj – susreti koji nas povezuju, možda i obvezuju

U upitniku o vrednovanju stručnog skupa svi aspekti sadržaja i organizacije dobili su vrlo visoke ocjene. U osvrtima sudionika posebno su istaknuti bogatstvo, raznolikost i širina stručnog i pratećeg programa, promišljena povezanost sadržaja, stručnost predavača, dobra organizacija te ugodna i poticajna atmosfera. Uz pohvale programu, sudionici su istaknuli i vrijednost međusobnih susreta, razmjene iskustava i osjećaja pripadnosti profesionalnoj zajednici. Jedna je sudionica upravo širinu stručnog i pratećeg programa prepoznala kao posebnu vrijednost skupa, a druga kao izazov za budućnost izdvojila očuvanje dostignute razine stručnosti, raznolikosti i promišljenog povezivanja tema.

Iako je upitnik bio anoniman, jedna se kolegica potpisala – Ljiljana Vugrinec, knjižničarska savjetnica matične službe za Koprivničko-križevačku županiju. Ona je, uz pohvale organizatorima i zahvalu za njegovanje uspomene na kolegicu Višnju Šeta, izrazila žaljenje zbog manjeg broja sudionika. Njezina želja da se na ovakvim skupovima okupljaju stotine školskih knjižničara otvara pitanje koje nadilazi organizaciju pojedinoga događanja: koliko smo kao struka povezani, koliko smo vidljivi u javnosti i koliko snažno možemo zajednički zastupati interese školskih knjižnica?

Svi aktivni članovi Hrvatske udruge školskih knjižničara svjesni su važnosti zajedničkog angažmana, kako na očuvanju dostignutih standarda, tako i na ostvarenju novih. Svjesni smo i da je pred nama važnije, dugoročnije pitanje uključivanja novih generacija školskih knjižničara u život i rad profesionalne zajednice. Kontinuitet ne nastaje sam od sebe: potrebno ga je njegovati, prenositi iskustvo i otvarati prostor onima koji dolaze.

Stručni skupovi Hrvatske udruge školskih knjižničara, koji se tradicionalno održavaju u listopadu, u Međunarodnom mjesecu školskih knjižnica, nisu samo prilika za stručno usavršavanje. Oni su i susreti s novim znanjima, kulturnim i stvaralačkim obzorima, s kolegama i s vlastitom profesijom. U Čakovcu smo još jednom potvrdili koliko takvi susreti mogu biti vrijedni, ne samo zbog onoga što naučimo nego i zbog onoga što zajedno doživimo i stvaramo.

A možda je upravo to jedna od najvažnijih poruka ovogodišnjega skupa: baštinu svoje profesije ne čuvamo samo sjećanjem na ono što su stvorile prethodne generacije, nego i spremnošću da je zajedno nastavimo stvarati.

Sljedeće godine Hrvatska udruga školskih knjižničara obilježit će 25. obljetnicu svojega djelovanja. Tema sljedećega stručnog skupa, odabrana još prije našega susreta u Čakovcu, nosi naslov Kad se velika nastojanja slože… i bit će posvećena upravo potrebi i snazi zajedničkog djelovanja u izgradnji i razvoju profesije školskih knjižničara.   

Prilika je to za veliko Okupljanje!

Vanja Jurilj

Fotografije: Sandra Vidović

Organizacijski odbor skupa: Tanja Radiković, Tomislav Pintarić, Romina Fic, Petra Kolar, Sandra Vidović, Goranka Braim Vlahović i Vanja Jurilj.